Ponekad osjećate da nešto nije u redu. Osjećate tjeskobu, iscrpljenost, usamljenost. Ili jednostavno… prazninu. Znate da Vam treba pomoć, ali nešto Vas zaustavlja.
Možda sram. Možda strah. Možda misao: „Trebam to sam/a riješiti.”
Ali istina je drugačija. Tražiti pomoć nije slabost. To je hrabrost. To je znak da prepoznajete vlastitu vrijednost i da vjerujete kako zaslužujete podršku.
To ne znači da ne znate dovoljno. To ne znači da ne vrijedite. To ne znači da ste „pali”. To znači da ste čovjek. I da ste dovoljno mudri da znate kada više ne želite ići sami.
Svatko se s vremena na vrijeme osjeti izgubljeno. Svatko nekada treba nekoga.
I terapeuti imaju terapeute. I jaki ljudi ponekad zaplaču. I oni koji uvijek pomažu drugima zaslužuju da netko pomogne njima.
Zapravo, tražiti pomoć možda je najnježniji način da sebi kažete: „Važan/a si. Vrijediš truda. Vrijediš njege.”
Terapija nije mjesto gdje popravljamo ljude, nego gdje ih učimo kako da sebe ponovno osjete i prihvate. To je prostor u kojem Vas nitko ne osuđuje. Prostor u kojem možete sjesti, udahnuti, i reći:
„Evo me. Umoran/a sam. Zbunjen/a sam. Ne znam kako dalje. Trebam nekoga da me sasluša.”
I znajte – to je sasvim dovoljno. Snaga nije uvijek u tome da nastavite izdržavati. Snaga je u tome da shvatite što vam se dešava i uvidite kako si možete pomoći. Ako boli – ne morate više trpjeti. Ako se osjećate izgubljeno – ne morate više sami tražiti izlaz. Ako ne znate što Vam je – ne morate znati. Dovoljno je da ste spremni pokušati.
Tražiti pomoć prvi je korak prema boljem životu. Ne savršenom. Ali stvarnijem. Autentičnijem. Vašem.