U svakodnevnom životu neprestano djelujemo riječima, postupcima, pogledima, šutnjom, izborima i izbjegavanjima. No, ono što često ostaje u sjeni, neosviješteno, jesu namjere koje prethode tom djelovanju. Psihološki gledano, namjera je početni impuls, unutarnji “zašto” koji prethodi svakom “kako”. Ona je poput korijena ispod zemlje: nevidljiva, ali presudno utječe na oblik, snagu i smjer rasta onoga što će na kraju niknuti.
Trebamo staviti naglasak na promatranje i razumijevanje namjera, jer one oblikuju ne samo vanjski svijet, već i unutarnje stanje svijesti. Nisu svi naši postupci plod racionalnog izbora – mnogi su reakcije koje proizlaze iz nesvjesnih obrazaca, emocionalnih rana, unutarnjih obrambenih sustava ili naviknutih načina da se nosimo sa stvarnošću. Zato je osvještavanje namjera jedan od najdubljih i najvažnijih oblika rada na sebi.
U kontekstu psihoterapije, to ne znači posjedovanje nekog savršenog svjetonazora, već razvijanje sposobnosti da realno sagledamo što u našem iskustvu vodi prema blagostanju, a što prema patnji. Drugim riječima: znati što je dobro kao dobro, a što je loše kao loše – ne u teorijskom, već u iskustvenom smislu.
Iz psihološke perspektive, to znači razvijanje unutarnje transparentnosti i sposobnosti da budemo iskreni prema vlastitim emocionalnim i misaonim stanjima, bez racionalizacije, negacije ili projekcije. Transparentnost nije samo uvid, već hrabrost da priznamo kada nas vode loši obrasci poput zavisti, ljutnje, sebičnosti, poricanja, automatskog reagiranja. I jednako tako da prepoznamo i njegujemo dobra stanja: suosjećanje, prisutnost, jasnoću, mir, odgovornost.
Čak i kada netko ne vidi jasno što u njegovu životu stvara patnju samopromatranje može biti vrata prema tom uvidu. Bitno je ne krenuti od ideje da moramo znati, već da smo spremni gledati. Psihološki rečeno, to je čin unutarnje etičke pažnje: pitati se, iskreno i otvoreno, “iz čega ovo u meni dolazi?” i “gdje ovo vodi?”
To nije samo introspekcija, već aktivni čin susreta sa sobom. To uključuje suočavanje s ambivalencijama, kontradiktornostima, porivima koji možda ne služe našem dobru, ali traže razumijevanje, a ne osudu. To je put prema sazrijevanju.
Na dubljoj razini, naše namjere odražavaju stupanj naše unutarnje slobode. Kada djelujemo nesvjesno, iz navike ili impulsa, zarobljeni smo. Kada se zaustavimo, promislimo i razjasnimo “iz kojeg mjesta u sebi dolazim?”, tada se pojavljuje mogućnost autentične akcije. Ispravan pogled nije teorijska konstrukcija, već psihološka zrelost koja raste iz unutarnje iskrenosti. U tom smislu, svjesnost svojih namjera je konkretna praksa psihičke higijene i etike svakodnevnog života.